Vjerujem da nema sportaša koji nije
pratio Olimpijske igre u Riju. Mene su više od sportskih rezultata zanimale
internetske pričice (pa i poneki trač) o prehrani sportaša. Između slobodnih
padova na doping kontroli i priča kako se sportaši nakon natjecanja guše u
hamburgerima i pizzi, za oko mi je zapela ljutnja Indijke maratonke. Ona je
bila bijesna na članove svoje delegacije što se nisu pobrinuli osigurati joj
piće tijekom utrke. Kaže da je skoro umrla. U to ne sumnjam. Popila je vodu
samo jednom i to onu koju je osigurao organizator utrke. Otrčati maraton, a ne
znati što i kada će se piti, strašno i zamisliti, a kamo li proživjeti. Prema
njezinom kazivanju, delegacija je stajala pokraj stola namijenjenoga napicima,
ali napitaka nigdje ni za lijek. Očito delegaciju nisu činili ljudi od
struke. Vjerojatno su put u Brazil shvatili kao jedinstvenu priliku da guzica
vidi puta. Međutim, ja se više čudim toj indijskoj maratonki. Zar se ona u
prijašnjim utrkama oslanjala na organizatore? Zar prije nije planirala što će,
kada i koliko piti? Iskreno govoreći, čini mi se da ni ona nije dušom i
tijelom u maratonu. Evo zašto tako mislim.
Kad god se spremamo na put,
unaprijed se pobrinemo što ćemo jesti i piti. Čak i onda kada idemo na plažu
nešto ponesemo sa sobom. Jedni uzmu voće i vodu, a ima i onih kojima uz
suncobrane, madrace i lopte i druge plažne rekvizite, nije teško nositi još i
ručni frižider ... Barem toliko pozornosti sportaši bi trebali obratiti na
nadoknadu vode tijekom treninga i natjecanja. Ovaj tekst ću posvetiti vodi.
Voda; važna karika sportskog uspjeha |
Tijelo sadrži oko 60% vode (krv 92, pluća oko 83, a kosti 31
%).
Voda ima brojne funkcije u
organizmu.
Potrebna je za:
·
otapanje i prenošenje hranjivih
tvari (šećera, vitamina, mineralnih tvari, aminokiselina i dr.),
·
održavanje normalne pokretljivosti
zglobova,
·
izlučivanje otpadnih produkata
metabolizma iz tijela,
·
zaštitu mozga, kralješnične moždine
i očiju,
·
transport kisika,
·
održavanje kiselo-lužnate ravnoteže
u organizmu, te
·
rehidraciju tijela.
Nadalje, voda koja se luči znojenjem pomaže hlađenje tijela.
Od posebne je to važnosti izrazito tjelesno aktivnim osobama kao što su
sportaši i vojnici.
Nesportašima je dnevno potrebno između 1.5 i 3 l vode
(muškarcima više, a djeci i ženama manje), što se najvećim dijelom namiruje
unosom putem tekuće i krute hrane (koja je također sadrži). Sportašima je
naravno potrebno više vode. Nekoliko je korisnih savjeta kako tijekom dana
održavati hidriranost organizma:
· Odmah nakon ustajanja popijte vodu.
Razbuditi će Vas i pomoći uklanjanje štetnih produkta metabolizma iz tijela.
·
Na put i izlete sa sobom ponesite
dovoljne količine vode.
· Ako putujete avionom, obratite
pažnju na dodatni unos vode. Trosatni let povećava potrebu za vodom za 1.5
litru.
·
Prije spavanja popijte blagi čaj
koji će pozitivno djelovati na rad bubrega i detoksikaciju.
Općenito govoreći, važno je da
sportaš započne trening ili natjecanje dobro hidriran. Inače treba imati naviku
piti dovoljno vode tijekom dana jer se tako smanjuje rizik za dehidraciju
tijekom tjelovježbe.
Dehidracija
Kada je tijelo dehidrirano, volumen
krvi se smanjuje. Otežan je transport kisika i hranjivih tvari u mišiće,
odnosno uklanjanje otpadnih tvari iz mišića.
U zavisnosti o ozbiljnosti,
dehidracija uzrokuje različite neželjene pojave poput žeđi, pada koncentracije
i pozornosti, lošijega raspoloženja, suhih usana, suhe sluznice nosa, umora,
glavobolje, smanjenja kognitivnih sposobnosti, nesvjestice, kome, i na koncu smrti.
Također, vlažnost sluznica igra
važnu ulogu u obrani organizma od mikroorganizama. Kada je smanjen unos vode,
organizam ju racionalno troši, sluznice postaju suhe te je izgledniji uspješan
razvoj patogenih mikroorganizama.
Zglobna hrskavica sadrži znatnu
količinu vode. Kada je tijelo dehidrirano, struktura hrskavice je dijelom
izmijenjena, procesi sinteze komponenata zglobne arhitekture su usporeni te se
javlja nelagoda i bol.
Boja urina; okvirni pokazatelj hidriranosti |
Koncentriran urin, odnosno
neredovito mokrenje, stvara povećan rizik od pojave bubrežnih kamenaca, a kod
žena još i infekcije urinarnog trakta.
Unos vode prije tjelesne aktivnosti
Četiri sata prije
treninga/natjecanja valja popiti vode u količini 5 ml na svaki kg tjelesne
mase. Pa bi tako, osoba mase 70 kg trebala popiti 350 ml vode. Višak vode će se
izlučiti prije tjelesne aktivnosti i tako neće predstavljati opterećenje za
probavni sustav. Ukoliko zbog nekog razloga (npr. nervoze), sportaš ipak osjeća
žeđ, može prije treninga ili natjecanja popiti manju količinu vode (cca. 100
ml).
Koliko vode piti tijekom aktivnosti?
Koliko će se vode izgubiti tijekom
sportske aktivnosti ovisi o mnogim čimbenicima; klimatskim prvenstveno.
Međutim, koliko je vode potrebno popiti za vrijeme natjecanja treba unaprijed
odrediti. Znači, treba simulirati natjecanje u sličnim klimatskim uvjetima.
Jasno je da gubici vode tijekom maratona u hladnoj Finskoj neće biti jednaki
onima u Grčkoj.
Znanstvene studije su pokazale kako
tijekom tjelesne aktivnosti umjerenog intenziteta kraće od 90 minuta (treninga
kod maratonaca), pri umjerenoj temperaturi od 21 do 22 °C, kompenzatorni
mehanizmi tijela, toleriraju gubitak vode u količini do 2 % tjelesne mase i ne
rezultiraju lošijim sportskim rezultatima. Voda tijekom aktivnosti u organizmu
nastaje potpunom razgradnjom glukoze i masti u cilju dobivanja energije, te
razgradnjom glikogena (skladišta glukoze) u mišićima i jetri. Za sportaše mase
70 kg, gubitak 2 % mase bi značilo gubitak nešto manje od 1.5 kg (vode).
Međutim, prag tolerancije nije kod svih jednak što znači da netko može osjećati
posljedice dehidriranosti već pri gubitku vode koja odgovara količini od 1 %
tjelesne mase, a drugi tek pri gubitku od 3 %. U završnoj fazi utrke, utakmice,
meča ili drugog oblika natjecanja, čak je poželjna ta prihvatljiva dehidracija
jer je sportaš sam sebi lakši. Općenito, pri spomenutim uvjetima treninga
konzumiranje čiste vode u količini ne većoj od njezinog gubitka znojenjem, može
biti dovoljno dobro u sprječavanju dehidracije, ali i hiponatrijemije s obzirom
da činjenicu da se natrij izlučuje iz depoa (kostiju i zglobova) nadoknađujući
gubitak uslijed znojenja.
Kako odrediti potrebu za vodom
tijekom utrke?
Količina konzumirane vode i dinamika
njezinog unosa mora biti individualizirana za svakog sportaša ponaosob. Okvirno
se uzima da do razlike u tjelesnoj masi prije i poslije aktivnosti, dolazi
uslijed gubitka vode. Stoga je potrebno utvrditi tjelesnu masu prije (vrijednost
A) i poslije treninga (vrijednost B). Ukoliko sportaš nije u mogućnosti
izvagati se gol, može to učiniti u donjem rublju. Rublje u kojem se vagao prije
treninga treba odložiti sa strane. Nakon treninga potrebno je pomokriti se,
dobro obrisati znoj, osušiti kosu, obući ono isto suho rublje i ponovo se
izvagati. Razlika u masi daje podatak o deficitu vode. Ponavljam, osoba mase 70
kg ne bi se smela dovesti u stanje da nakon utrke bude lakša za više od 1.4 kg.
A (masa prije treninga) – B (masa
nakon treninga) = C (deficit)
Osoba treba pratiti gubitak vode
tijekom nekoliko istovjetnih treninga kako bi se utvrdila prosječna potreba za
nadoknadom vode. Promjenom intenziteta, vrste i duljine treninga, mijenja se i
potreba za vodom što je ponovo potrebno utvrditi mjerenjima. Treba napomenuti
da se s ovom praksom ne započinje na dan natjecanja, već uvjete natjecanja
treba simulirati tijekom treninga i na vrijeme odrediti količinu vode koja će
se konzumirati tijekom tog važnog događaja
Nadoknada natrija
Zamjetan gubitak natrija znojenjem |
Nasuprot nedovoljnom unosu vode tijekom sportskih aktivnosti, neki sportaši, tijekom duljih sportskih aktivnosti, kao što su biciklističke utrke, triatlon, maraton, ultra maraton i dr., konzumiraju čistu vodu u količini većoj nego što se izgubi znojenjem. Istovremeno, izgubljeni natrij se adekvatno ne nadoknađuje, a s povećanim unosom vode se povećava volumen seruma što rezultira smanjenom koncentracijom natrija u serumu, odnosno hiponatrijemijom povezanom s tjelovježbom. Simptomi mogu biti blagi do ozbiljni, a uključuju slabost, vrtoglavicu, otežano disanje, povraćanje, oštećenje mozga pa čak i smrt.
S obzirom na posljedice
hiponatrijemije povezane s tjelovježbom, jasno je kako je važno odrediti količinu
vode koju treba nadoknaditi kako se ne bi pretjeralo s njezinim unosom. U
svakom slučaju, tjelesna masa tijekom tjelovježbe se ne smije povećati, odnosno
ne bi se smjelo konzumirati više vode nego se izgubilo.
Uz to je, kod sportaša, rekreativaca
i profesionalaca, koji slijede visokoproteinsku prehranu, potreba za vodom
povećana.
Također, ne treba zanemariti ni
činjenicu kako konzumiranje alkohola povećava potrebu za vodom, te je u
razdoblju treninga i natjecanja njegov unos, u cilju adekvatne hidracije
organizma, potrebno svesti na minimum.
Otopine s natrijem
Osnovnu rehidracijsku otopinu s
natrijem, nazovimo
je tako, jednostavno je pripremiti. Pomiješa se 1.5 g soli s 1 litrom vode.
Ponovo ponavljam, ovu se tekućinu uzima u količini da se dehidracija drži pod
kontrolom, tj. da ne prelazi 2 % tjelesne mase. Koliko popiti određuje se
pojedinačno. Treba znati kako Marko i Janko nisu ista osoba.
Protiv grčeva. Rizik za pojavu grčeva se također
vezuje uz nedostatak vode i elektrolita. Čim se pojave prvi grčevi valja piti
koncentriraniju otopinu soli. U tom slučaju, 3 g soli se pomiješa s 600 ml
vode.
Temperatura rehidracijske tekućine
Na unos tekućine kod sportaša utječe
i njezina temperatura. Znanstvena istraživanja provedena na sportašima utvrdila
su kako je učinkovitije konzumirati rashlađenu vodu (sa ili bez elektrolita i
šećera) temperature 15 – 20 °C u odnosu na onu hladnu (temperature oko 4 °C).
Hladna voda stvara brži osjećaj olakšanja no sportaš je, za razliku od
rashlađene vode, ne popije u količini dovoljnoj za nadoknadu gubitka nastalog
znojenjem.
Nadam se da sam vam ovim tekstom
rekla barem nešto što niste znali. Adekvatna hidracija vrlo je važna u očuvanju
zdravlja sportaša i postizanja dobrog uspjeha. Planirati svoj nastup, znači
planirati i unos vode. Ništa se ne smije
prepustiti slučaju.
I za kraj, sretno na borilištu!
Tekst je objavljen u časopisu Ne!Dopingu Hrvatskog zavoda za toksikologiju i antidoping.
Tekst je objavljen u časopisu Ne!Dopingu Hrvatskog zavoda za toksikologiju i antidoping.